Danas sam pripremala juhu od povrća. Čistila sam povrće i, kada je luk došao na red, dvije sam glavice bacila. Jedna je izvana bila trula, ali sredina joj je još bila zdrava. Druga je izvana izgledala sasvim dobro, a iznutra je trunula i smrdjela.
I tako me običan luk naveo da razmišljam koliko sličnosti postoji između prirode i nas ljudi.
Neki ljudi izvana izgledaju uništeno. Na njima su ostali tragovi života, svega što su prošli i što ih je na neki način oštetilo. A srž im je još dobra i čista. Koliko često vidimo samo ta vanjska oštećenja i na temelju njih zaključimo kakva je cijela osoba?
Onda postoje i oni drugi, koji izvana izgledaju savršeno. Sve djeluje sačuvano, uredno, na svojem mjestu. Ništa ne daje naslutiti što se događa unutra. Kao da je sve ispod te površine dobro zabarikadirano, zaštićeno od tuđeg pogleda.
Pitam se koliko nas puta ta vanjština zavara. Koliko smo puta nečiju dobrotu previdjeli jer nam se nije svidjelo ono što vidimo? A koliko smo puta povjerovali lijepoj vanjštini, ne pomišljajući da se iza nje može kriti nešto sasvim drukčije?
Ali dok sam o tome razmišljala, došlo mi je još jedno pitanje: koliko zapravo poznajemo sami sebe?
Znamo li kakvu srž u sebi nosimo ili i mi o sebi zaključujemo prema onome što se vidi izvana? Možda nas vlastita oštećenja toliko zaokupe da više ne primjećujemo ono što je u nama ostalo zdravo. A možda nas sačuvana vanjština uvjeri da nemamo što preispitivati.
Bi li nam pomoglo kada bismo se bolje upoznali? Bismo li znali više čuvati ono dobro u sebi, a ranije primijetiti ono što propada? Bi li to barem malo umanjilo ili možda spriječilo uništavanje — ono koje dolazi izvana i ono koje počinje u nama?
Dvije glavice luka završile su u smeću, a ja sam ostala razmišljati o onome što se na prvi pogled ne vidi. Kod drugih, ali i kod sebe.
Koliko se zapravo poznajem? I jesam li se to ikada upitala, a da nisam odmah pomislila kako odgovor već znam?