Najteži osjećaj nije bol – nego tišina.
Tišina koja te ušutka i kad govoriš.
Tišina koja te učini nevidljivom i kad stojiš nasred sobe.
Tišina koja te nauči glumiti da je sve u redu –
i dok vrištiš iznutra.
Godinama sam živjela tako.
S osmijehom na licu i burom u grudima.
Nosila sam svoje misli kao teške kamene torbe
i činilo mi se da ih nitko ne primjećuje.
Sve dok jednog dana nisam uzela papir.
Nisam pisala da bi me itko čuo –
pisala sam da ne nestanem.
Da sebi dokažem da sam tu.
Svaka riječ bila je mali korak natrag prema meni.
Svaka rečenica skidala je sloj tišine.
Moja knjiga je nastala iz tih noći,
iz tih zapisa koji su me učili kako živjeti.
Danas znam –
papir je mjesto gdje ti se vraća glas.
Gdje nema prekida, nema osude.
Samo ti i tvoja istina.
Ako se i ti sada osjećaš nečujno,
ako imaš osjećaj da te nitko ne vidi –
možda je vrijeme da napišeš prvu rečenicu.
Ne zbog njih.
Zbog sebe.